Tamo gdje nema signala, ima dobrih ljudi

Kad sa autom staneš usred ničega, a naiđe čovjek koji još vjeruje u ljude i dobrotu!

Zamislite ovo: proljeće, 2022. godina. Putujete sami, negdje daleko od gradske vreve, između Tuzle i Travnika. Ruta poznata, cilj jednostavan – kafa s jaranom, par sati razgovora, i nazad kući prije mraka. Ništa što moj Renault Clio iz 2002. ne bi mogao podnijeti. Taj stari ratnik, bez mane, bez greške. Do tada.

Cesta vijuga preko Ozrena, sve poznato, priroda buja, mirisi proljeća ispunjavaju kabinu. Osjećam se slobodno, čak pomalo pobjedonosno – još jedna vožnja bez problema.

I onda – sekunda tišine.
Motor utihne, instrument tabla mrtva, kao da je neko ugasio svjetlo u sobi. Pokušavam ponovo – ništa. Niti zvuka, niti trzaja. Kao da moj Clio odlučio da ode u penziju bez prethodnog dogovora.

Usred ničega. Na uzbrdici. Bez signala.
Šuma šušti oko mene, granje se njiše, a vjetar kroz krošnje svira neku zlokobnu melodiju. Tišina koja bi u drugoj prilici bila opuštajuća, sad djeluje prijeteće, kao da me pita – "šta ćeš sad, druže?"

Pokušavam da gurnem auto u stranu – uzalud. Težina, uzbrdica, noge slabe od nervoze. Mobitel mrtav za svijet.

Prolazi pola sata, možda i više. Svaki šum iz šume tjera me da pogledam preko ramena. Nema auta, nema ljudi. Samo cesta, tišina i ja.

I onda, kao da dolazi iz druge epohe, čujem zvuk traktora. Crveni IMT, oronuli, ali uporan. Prikolica puna drva, a za volanom – čovjek kao iz neke stare priče. Jakna iz vremena kad su jakne trajale, plavo-crvena, flekava, otporna na vrijeme i ljude.

Zaustavi se, pogleda me ispod kačketa i pita:
"Jel' zapeo, jarane?"
Rečenica koja zvuči kao spasonosni signal.

Ispričam ukratko, a on, bez mnogo riječi, izvadi uže, veže moj Clio i krene me vući uzbrdo. Motor traktora bruji, a ja se osjećam kao da me izvlače iz ralja planine.

Na prvom proširenju, čaj iz stare termosice – najbolje piće koje sam ikada popio! Ruke mi drhte, ne od hladnoće, već od onog olakšanja koje te preplavi kad shvatiš da nisi sam.

Sagne se ispod auta, pogleda nešto, otresne ruke i s osmijehom kao da zna neku tajnu:
"Ma znao sam čim si rekao Renault... to ti je, znaš – samo dok ide."

Kabal otpao. Sitnica. Ali ona koja te nauči koliko si krhak kad si prepušten cesti i šumi.

Pokušavam da mu platim. On samo odmahne i kaže:
"Ako me neko jednom sretne kad meni zatreba – vratilo se."

Do Travnika sam stigao prekasno za kafu, ali pravo na vrijeme za priču.
Jer ponekad, najbolja priča sa ceste nije o autu što je stao, nego o čovjeku koji nije samo prošao.

Ispričajte Svoju Priču i Osvojite Nagradu!

Svako od nas nosi jedinstvene priče – neke su inspirativne, neke uzbudljive, neke poučne, a neke jednostavno nevjerovatne. Zato na našem portalu otvaramo prostor za naše čitaoce, da podijelite svoja iskustva, anegdote i avanture sa širom publikom!

Bilo da ste doživjeli neobičnu situaciju na putovanju, imate priču koja će nasmijati ili dirnuti srca drugih, ili želite podijeliti neko iskustvo iz svakodnevnog života – sada imate priliku da vaš glas bude čuven.

Nagrađujemo najbolje priče!

Kako bismo dodatno podstakli vašu kreativnost, odlučili smo da najsenzacionalnije priče nagradimo poklonima iz asortimana našeg sponzora – Continental! Najčitanije priče na našem portalu dobijaju ekskluzivne nagrade, a vi imate šansu da budete među dobitnicima.

Pošaljite nam svoju priču!

Ako imate zanimljivu priču koju biste voljeli podijeliti sa svijetom, pišite nam na pricecitalaca@garagepuls.com i možda baš vaša priča bude sljedeća koja će osvojiti publiku – i nagradu!

Ne propustite priliku da podijelite svoje iskustvo i inspirišete druge. Radujemo se vašim pričama!