Pogon na sva četiri točka: Koliko pomaže u vožnji u zimskim uslovima

Pogon na sva četiri točka nije "carte blanche" za neograničenu slobodu u vožnji po snijegu i ledu, ali je od velike pomoći, posebno pri polasku i u klizavim krivinama.

Pogon na sve točkove odavno je "demokratizovan", čime je postao dio automobilske svakodnevnice. Drugim riječima, dok je tehnika 4x4 nekada bila privilegija terenskih vozila, danas sve više konvencionalnih putničkih automobila snagu šalje na sva četiri točka.

Ali, gdje je tačno prednost pogona 4×4 na "običnim" cestama, daleko od teškog blatnjavog terena? Može li pogon na sva četiri točka, za koji se uglavnom doplaćuje pozamašan novčani iznos, zaista pokazati svoje prednosti u zimskim mjesecima?

Pri polasku su stvari jesne: svi moderni sistemi pogona na sve točkove, koji generalno raspoređuju obrtni moment u balansiranom odnosu između prednje i zadnje osovine, osiguravaju maksimalnu trakciju i sprečavaju proklizavanje prednjih ili zadnjih pogonskih točkova. Naravno, ovaj efekat je dodatno naglašen kada se vozi po snijegom i ledom prekrivenim planinskim cestama. To važi pod jednim uslovom: da je ugrađen komplet dobrih zimskih guma, što takođe igra važnu ulogu pri upravljanju vozilima s pogonom 4×4.

U krivinama stvari izgledaju malo komplikovanije, ali se također završava pobjedom 4×4 nad konvencionalnim pogonom (obično na prednje točkove). Zima ne može poništiti sile gravitacije, naprotiv, vozilo mora savladati veće centrifugalne sile zbog nedostatka trakcije. Bez pogona na sve točkove, vozilo ima tendenciju da se brže javlja podupravljanje ili preupravljanje, pa je potrebno povećati bočnu silu upravljanja kroz otpuštanje papučice gasa, korekcije upravljača i pritisak na kvačilo.

Stvari su drugačije s pogonom na sva četiri točka. Vozila 4x4 se mogu kretati po snijegom prekrivenoj krivini skoro bez ikakvog kontraupravljanja. Koristeći ABS senzore točkova, inteligentni pogon na sve točkove odmah registruje proklizavanje na jednom od točkova s prednjim pogonom i putem elektromagnetne (frikcione) višelamelne spojke u djeliću sekunde uključuje zadnju osovinu. Gubitak kontrole nad vozilom može se spriječiti raspodjelom tada stvorenog obrtnog momenta.

Za teoretsko objašnjenje je koristan Kammov krug, nazvan po njemačkom naučniku Wunibaldu Kammu. Prilikom vožnje, vektori sile se dijele na bočnu upravljačku silu (poprečni smjer) i silu ubrzanja (uzdužni smjer). Paralelogram sila pokazuje da se unutar Kammovog kruga može prenijeti samo određena sila - a na to utječu automobil i putna podloga. Ako su ove sile - bilo u uzdužnom ili poprečnom smjeru - prevelike, točak gubi prijanjanje (statičko trenje) i automobil dolazi u nestabilno vozno stanje.

U tom slučaju interveniraju ESP ili sistemi za pomoć u dinamici vožnje: budući da se cjelokupna snaga motora prenosi preko četiri točka (umjesto preko dva), sile na pojedinačnim točkovima su samo upola manje i stoga se unutar Kammovog kruga mogu bolje pretvoriti u pogonsku silu. Međutim, svi automobili su isti u jednom procesu: prilikom kočenja se računa površina gume u kontaktu sa podlogom, bez obzira na to koliko točkova se pokreće tokom vožnje. Stoga svaku dilemu rješava snažan pritisak na papučicu kočnice.

Sa ili bez pogona na sve točkove: oprezna vožnja u zimskim uslovima na putu je neophodna, a dobre zimske gume obavezne. Ako situacija postane teška, u prtljažniku vozila s pogonom 4×4 bi za svaki slučaj trebali biti i lanci za snijeg.

Zaključak: sâm pogon na sva četiri točka nije "carte blanche" za neograničenu slobodu u vožnji po snijegu i ledu, ali je od velike pomoći, posebno pri polasku i u klizavim krivinama.